Zlatibore pitaj Taru..

Naravno da nisam završila sagu o Zlatiboru.. Tačnije, otišli smo malo dalje. U okviru Ture de Zlatibor, skoknuli smo do naše najlepše, lepotice medju planinama.

“Zlatibore piitaj Taruu.. trtrtrtrtrtrt.” Da, Tara, kao što možete pretpostaviti.😃


Ono što Tara nudi, nemoguće je obići za samo jedan dan.. Mislite? Mi smo ludaci koji su za jedan dan obišli toliko koliko ljudi smeste u petodnevno istraživanje, minimum. Rekoh vam već jednom da nas ne pratite baš u svim šašavim idejama. No, da počnemo.

Prvo o čemu sam danima trabunjala jeste da za obilazak Tare treba izabrati najlepši i najsunčaniji dan. Topao je svakako bio za ovo doba godine jer je, kao što znate, naša poseta bila početkom oktobra. I izabrala sam! Prva subota u oktobru bila je rezervisana za istraživanje planine lepotice.

Kao što već sigurno znate, planina Tara pripada Nacionalnom parku Tara, čija je nadmorska visina 1200 m. Zašto je ovo važno? Pa strpite se.. i ovde ima doživljaja! 😃 Na Tari je čuveni Josif Pančić pronašao svoju omoriku 1875. godine, u selu Zaovine za kojom je tragao čitavih 20 godina. Ovaj tercijerni relikt uglavnom raste na krečnjaku. Duguljasto je i vitko četinarsko drvo i može dostići visinu i do čak 50 metara. Mi je nismo uočili, jer se verovatno vešto sakrila između smrča, jela, belog i crnog bora kojima su Tarine šume prošarane. I na ovom mestu smo nailazili na predivne pejzaže koji oduzimaju dah! Obišli smo najpoznatije vidikovce i kristalno čista jezera, dovoljno da stane u ovaj tekst. To što smo narednog dana bili na rehabilitaciji od iscrpljenosti je manje važno! 😃  Pa zar mislite da Ivana freak nije imala pred sobom unapred pripremljenu maršrutu puta sa detaljnim planom obilazaka, od čega ti se zavrti u glavi. Jesam, ali menjalo se to i u hodu. 😃

Prva stanica je bila obilazak Kućice na Drini, o kojoj je izveštavao čak i časopis National Geographic.  Autentični simbol Bajine Bašte, nalazi se na desnoj obali reke Drine i nastala je kao mesto za odmor na steni, koju su od dasaka napravili grupa bajnobaštanskih dečaka, od obližnje srušene šupe. Nemirna Drina je nekoliko puta plavila i rušila kućicu, ali je uvek podizana nova, dok sama nije postala jedinstveni simbol grada.  Da li treba da kažem da Kućicu ipak nismo ovog puta posetili, jer smo na putu videli skretanje za jezero Perućac i naprasno odlučili da se do Kućice vratimo kasnije.. Da, ali izgleda mnogo kasnije, kada opet zalutamo u ove krajeve. 😃 Pa da nastavim.

Kako bih opisala put do Perućca? Hm. Tako da oni sa slabim stomačićima, poput mene, bez tableta ni ne pomišljaju da se upute na ove krivudave puteve! To em krivudavo, em se spuštaš dole sa tolike nadmorske visine! 😃 Negde na pola puta, primetim ja da mi se muž nešto ućutao.. “Saške šta ti je?”- upitam malo zabrinuto. “Ne znam šta mi je, ali ja ne čujem ništa.” 😃 Pa da.. spuštati se sa tolike visine skroz u podnožje, nije ni čudo. Nego, kome ja brbljam već neko vreme kad me ti ništa ne čuješ? Može se reći da mu je ovaj pritisak u glavi bio odmor za uši. 😃

Iii stigli smo! Oh, ova tirkizna boja jezera je baš melem za moje oči! Smešteno na granici između Srbije i Bosne i Hercegovine i sa svih strana okruženo zelenilom i stenovitim liticama, izgleda baš kao ona egzotična mesta u časopisima, za čiju posetu jednom prosečnom Srbinu treba pravo malo bogatstvo. Govorim ja odavno da je naša zemlja prava riznica bogatstva i lepote, samo treba malo istraživati. 

Inače, ovo jezero je veštačko, nastalo 60tih godina pregrađivanjem toka reke Drine, za potrebe izgradnje HE „Bajina Bašta“. Duž skoro celog jezera se nalaze bungalovi na vodi koje možete iznajmiti za smeštaj i nekoliko splava-restorančića gde smo i mi na kratko uživali. Pitam se, kako li bi izgledao neki odmor na ovom mestu, gde osim vode i zelenila ne vidiš i ne čuješ ama baš ništa, a poznato je da voda leči! Saznaćemo nadam se jednom. 😊

Hoćemo li dalje.. Ma da li ću ja to konačno videti „najlepši pogled Srbije“?  

Ne znam da li da se složim da je najlepši, ali je svakako najpoznatiji. Čuveni vidikovac na Banjskoj steni! Juhuu! Kada smo stigli na jezero Perućac, na putu sam ugledala sa leve strane drvenu tablu sa putokazom za mesto Mitrovac. Toliko sam istraživala, toliko sam tekstova, preporuka pročitala da sam, čini mi se, već napamet znala put. Nikako na Banjsku stenu preko Perućca! N i k a k o !!! Isključivo preko Mitrovca! Ok, ok.. memorisala sam to u glavi mesecima unapred. Zašto, verovatno nikada neću sama saznati, osim što sam čula od ljudi da im je taj put „na nos izašao“. 😃 

Ono što je važno da znate, na putu do Banjske stene, tačnije od Perućca do Mitrovca, naići ćete na toliko „divljih“ vidikovaca da ćete se raspametiti. Sa njih se pruža predivan pogled na Perućac, hidroelektranu i Drinu. Neki od njih su obeleženi na Gugl mapsu, kao što je Kozja stena. Neki ovaj vidikovac mešaju sa Banjskom stenom.. Hm, ovo mi baš i nije jasno zbog čega. 





Od Mitrovca do Banjske stene vas deli jedno 10ak kilometara puta. Vidikovac je sjajno obeležen drvenim tablama, kao i na Gugl mapsu, te je i snalaženje vrlo lako. Do vidikovca možete doći kolima makadamskim putem, do dela na kome se nalazi parking, a zatim vas očekuje oko kilometar laganog hoda do samog vrha. 

Da smo imali više vremena, mogli smo ceo put pešaka, ali za to je potrebno oko 2-3h pešačenja što je nama u ovom trenutku bilo zaista mnogo. I tako, šetamo mi kroz šumu, uživamo u svežem vazduhu, zamišljam da vazduh svakim udahom “čisti” moja alergijom napaćena pluća, kad me iz tih maštarija trže Sašin glas.. “E, znaš li ti da je ovde stanište mrkog medveda.“ Aman čoveče, ućuti! Ovamo me na Zlatiboru plašio vukovima, sada me na Tari plaši medvedima! 😃 


Preživesmo taj put kroz šumu (uprkos drvenoj tabli da je ovo zaista njihovo stanište 😃), peli se laganom kamenitom stazicom do vrha i stigli do mesta koje je sve, samo ne ono čemu sam se ja mesecima unapred radovala. Da li sam vam na početku rekla da za obilazak birate najlepše i najsunčanije vreme? E pa ovde se majka priroda nešto izgleda naljutila i obojila nebo nekim neobjašnjivo sivobelim oblacima koji su uspeli čak i onu tirkiznu boju jezera, o kojoj sam pričala, da sakriju. Ma onog blistavog sunca sa početka priče ni na vidiku! Ma da li je moguće da sam toliki baksuz.. Moguće je Ivana! Kada sam se malo „sabrala“ i ugledala nestvarni pogled na jezero Perućac i kanjon Drine, zaboravila sam na to koliko sam bila ljuta. 😃


Inače, vidikovac Banjska stena nosi naziv po Banjskom vrelu, koje izvire u podnožju vidikovca. Kažu da, zbog nadmorske visine oko 1000 m, ovaj vidikovac često bude pod gustom maglom, pa se maltene ništa i ne vidi. Ok, zaboravite da sam se išta požalila. 😃 Vidikovac je obeležen drvenim gredama i klupicama i super je mesto za uživanje u veličanstvenom pogledu.. Ali, ako stazicom krenete jos malo desno, videćete obeleženu drvenu platformu koja je, po mom mišljenju i lepša od prethodne jer se sa ovog mesta jezero Perućac, Drina i hidroelektrana još lepše vide. 



Kako je ovo jedan od najpoznatijih vidikovaca u Srbiji, posetu birajte radnim danima, nikako vikendom poput nas. Ne znam kako mi je taj detalj promakao, pa je zbog gužve i uživanje bilo ograničeno, ali svakako ću sledeći put voditi računa da ne odaberem opet pik. 

Mislite da je obilaženju kraj? Hm. 😃 Hajmo opet spuštanjeee.. idemo do jezera Zaovine!  


Od Mitrovca do Zaovina ima manje od pola sata vožnje i uživaćete u nestvarnim prizorima. Na putu smo svako malo vidjali bungalove i drvene kućice sa smeštaj koje su se sjajno uklopile u ove predivne pejzaže. Već smo upisali u planer da ovde moramo doći sa društvom na neki produženi vikend i uživamo u netaknutoj prirodi. Srbijo, nestvarno si lepa! Moram priznati da sam jezero Zaovine najmanje istraživala i verovatno mnogo pogrešila. Ono što smo za kratko vreme uspeli da vidimo ostavilo me je bez teksta. Tara je definitivno planina koja zaslužuje mnogo više od jednodnevnog obilaska! Inače, jezero Zaovine je veštačko jezero, sagrađeno krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina za potrebe proizvodnje električne energije u hidroelektrani Bajina Bašta. Kažu da se jezero najbolje vidi sa Brane Lazići, čijom je izgradnjom i nastalo jezero. Ali verujte.. ono što sam nakon ovog obilaženja sve pročitala o okolini, vrlo brzo ćemo se ovde vratiti.

Saša je nakon ovoga najavio pokret! Lako je meni da landram, obilazim, fotografišem i još ne vozim.. Ovaj ubitačan tempo treba izdržati. Eee.. ček, ček.. Gde se to one devojke fotografišu? Umesto ka autu, uputila sam se do jednog uzvišenja sa leve strane na kom sam ugledala devojke i shvatila da smo na mestu odakle se pruža savršen pogled na jezero Spajići. Rekao bi čovek da imam više sreće nego pameti, kad tako slučajno naletim na lokalitete o kojima samo usput pročitam. :D Vidno ispcrpljeni, nisam imala srca da još izvoljevam spuštanje do Spajića, iako sam pročitala da je nezasluženo u senci Zaovina. Saške, upiši u tefter još lokacija za buduće detaljnije obilaske. 😃



Nakon Zaovina, uputili smo se nazad na Zlatibor. A Kućica na Drini? Sačekaće neke odmornije dane! :D Bio je ovo sjajan dan! Prenaporan, ali vredan svake graške znoja! Zar ste stvarno mislili da je kraj? Lepo sam vas prevarila! 😃 Obećavam, ovo je poslednji obilazak.  

Na od prilike pola puta do Zlatibora, (možda malo više) nalazi se selo Kremna, poznato po tome da su u 19. veku ovde živeli Tarabići, poznata porodica za koju postoji verovanje da su bili vidoviti. U blizini Kremne, podignut je kompleks  „Kremansko proročanstvo“, lokalitet brvnara koja je kao neka vrsta muzeja, sa svim magičnim pričama i predvidjanjima. 





Na ovom mestu se čak nalazi kosmička kugla, koja ispunjava želje.  Ma svašta sam zamislila! Pa niko nije rekao da su želje ograničene na jednu, aman zaman! 😃 A istraživanja kažu da, ako je dodirnete, blagotvorno deluje na ljudski organizam. Hm, interesantno. Navodno su Tarabići predvideli mnoga istorijska dešavanja, smene na prestolu Srbije, pa čak i ovaj virus koji nam poslednjih nekoliko meseci kroji sudbinu. Hm, videste li vi negde u vašim proročanstvima da se ovoj pošasti bliži kraj? Nadam se da da! 😃

Sada je stvarno kraj pričama, magijama, nestvarnoj prirodi, nestvarnoj lepoti.. Nadam se da sam vam ovim tekstom bar zagolicala maštu i naterala vas da se ozbiljno bacite u istraživanje naše lepe zemlje. Ova godina nas je možda na silu naterala da malo prošetamo našom Srbijom, ali nadam se da ćemo tu praksu zadržati i narednih godina. Bar znam da ja sigurno hoću jer Srbijo, nestvarno si lepa! 💗













Comments

Popular posts from this blog

Romale, Romuli samo to reci mi..

Opraštam ti Zlatiborske zore