Opraštam ti Zlatiborske zore
„Op ra štam ti Zlatiborske zore, mesečinu iznaad
trtrtrtrtr... “ Zdravo ljudi, jesam li vam nedostajala? 😃 Počela sam vrlo
raspevano ovaj tekst. A kako i ne bih posle odmora! Ma jesu li to moja pluća
konačno dočekala da udahnu čist vazduh? 😃 Pitam se kako li sam uopšte disala
pre ovoga! Elem, kao što možete naslutiti, bili smo na našoj najpoznatijoj planini,
na talasastom dragulju u Zapadnoj Srbiji. Verujte, fantastični su ovi odmori i
u oktobru, kad vam kažem! Uvek je pravo vreme za Zlatibor!
Jao, od čega krenuti.. Deset dana špartanja, obilazaka,
pentranja, spuštanja, valjanja po travi, trčanja po livadi, bežanja od vu.. A
ne, to ću sačuvati za kasnije. 😃 Bio je ovo baš jedan, onako, aktivan odmor. Toliko aktivan da smo oboje popadali
kad smo se vratili kući i borili se sa baš jakom prehladom. Neko mi reče da to
nije prehlada, već da to planina „čisti“ organizam i sve ono što nije valjalo.
Ko će ga znati.. ali bićemo optimistični. Pošto smo toliko mesta obišli,
potrudiću se da u najkraćim crtama (ma koga ja to lažem😃) opišem sve, ali
bukvalno sve što smo videli, čuli, saznali, istraživali.. pa možda i vas
inspirišem da krenete našim stopama. Ali ne morate baš našim avanturama. 😃 No,
da krenemo.
Put do Zlatibora nam nije toliko teško pao koliko sam mislila, s obzirom da nas od Kladova deli oko 6h vožnje, tačnije 400 km. Na jednoj deonici, na samom ulazu na Zlatibor, u toku su radovi na putu koji će se, verujem, brzo završiti. Imali smo sreće, pa nije bilo zastoja u našoj traci, ali zato u suprotnoj.. bolje da ćutim i ne bih im bila u koži.
Počeću priču od našeg smeštaja. Pošto smo mi jedan od onih
parova koji se retko oslanja na pomoć (u to ne računam pomoć Gugla), put do
smeštaja nam je bio prava avantura. Oslonili smo se na Google mapu koja nas je
dobrih 30 minuta baš vešto vrtela u krug. Iako su nas već pripremili da je
Zlatibor trenutno jedno veliko gradilište, nisam nekako želela da poverujem u
to dok se i sama, jelte, ne uverim. Pa nije ni čudo kako je i Google pobrkao
lončiće! Ko bi se u ovom haosu snašao!😃 Šalu na stranu, odnosno kad je već
vrag odneo šalu, pozvali smo vlasnicu apartmana koja nas je preko telefona
uputila do tačne adrese. Prvo što sam pomislila.. Ako ovo nije kao sa onog
snimka što sam videla, ja odoh nazad! Međutim, prizor je bio božanstven,
lokacija boli glava! Zgradica sa apartmanima, ušuškana u uličici koju čuvaju
visoki borovi drvoredi, izgledala je kao da smo upravo zakoračili u oazu mira.
Ipak nije sve posečeno i baš u tom delu nije bilo gradnje.. O hvala ti živote,
došla sam na odmor za Boga miloga, ne opet u gužvu i buku. Tetka Rada nas je
dočekala u toplom i prijatnom apartmanu, uputila u okolinu, poželela divan
odmor (ha, odmor! Da si Saške znao šta ti se sprema 😃) i da je tu šta god da
nam zatreba.
Pošto smo jako kasno stigli, rešili smo da pročešljamo okolinu i spustimo se do centra od čega nas deli svega 10ak minuta pešačenja od smeštaja. Da li treba da kažem da ja uopšte nisam mogla da se setim gde je centar. Da lʹ levo ili desno.. Ma pravo! A da pitaš opet Gugl, mada ni njemu više ne verujem. Ljudi moji.. Pa tamo više ništa nije isto. Jeste da sam poslednji put bila pre, pa recimo 7-8 godina, ali za ovoliku promenu nisam bila spremna. Pamtim šetalište oko jezera, koje trenutno ne postoji. Pamtim drvorede, čist vazduh i neku veselu graju ljudi. Sad mi se čini kao da sam iz grada i gužve pobegla opet u grad i gužvu. No, da ne kudim previše. Bolje da prespavam i pustim da se slegne.. Pa nije Zlatibor samo centar!
Moj plan obilazaka je bio ubitačan, da se prosto čovek upita
da lʹ odmah da zaplače
ili da to ostavi za kasnije. Ili da se možda onesvesti! 😃 Šalu na stranu, naš prvi obilazak je išao ovim redom: Stopića pećina, vodopad
Gostilje, pa etno selo Sirogojno. Dosta sam istraživala i do svih ovih
lokaliteta vodi isti put, s tim što se malo vrtite u krug. 😊
Verujte mi, to je tek doživljaj! Nestvarni predeli, božanstvene lepote, visoki
borovi i jele, drvene kućice razbacane po pašnjacima, krda ovaca i krava i po
koji konj su se savršeno uklopili u ambijent. Neću previše dužiti o ovome. Ta
lepota se ne može rečima opisati, ali fotografije vas mogu lako teleportovati.
Prvo stajalište, odnosno obilazak nam je bio do Stopića pećine. Pećna je od centra Zlatibora udaljena svega 19 km i sa glavnog puta Zlatibor - Sirogojno, lako ćete uočiti tablu sa oznakom koja vas vodi uređenom stazom do same pećine. Put vas vodi, u stvari, do parkinga gde će vas jedan fin gospodin uputiti dalje. Do pećine se stiže obeleženom stazom kroz šumicu i kako se budete spuštali, čim budete videli grandiozni ulazni otvor visine 18 metara i širine 35 metara.. tu ste! Sa desne strane od ulaza se nalazi pult na kome možete kupiti kartu od 250 dinara za odrasle i 150 din za decu od 7 do 15 godina.
Pećina je, inače, dobila naziv po zaseoku Stopići i kao jedna od dvadesetak najvećih u Srbiji, proglašena je Spomenikom prirode prve kategorije. Prve zapise o pećini imamo u Zapisniku Srpskog geološkog društva iz 1901.godine, dok je prva spelološka istraživanja uradio poznati srpski naučnik i osnivač Srpskog geografskog društva, Jovan Cvijić. Stopića pećina je rečna pećina koja, pored ovog impozantnog ulaza, ima nekoliko sjajnih delova koje ćete obići, kao što su otvori na tavanici (dugure), siparska kupa „Pseće groblje“, vodopad „Izvor života“ i niz bigrenih kada, koje su nastale taloženjem krečnjaka. U njima se nakuplja voda i kaskadno se preliva iz kada, stvarajući slapove. Pošto kiša nije bilo, u ovom prizoru ćemo uživati drugi put.
Iako mi ovo nije prva poseta nekoj pećini, mene je fascinirala
i sigurno ćemo ponovo doći. To su nas savetovali, jer se istraživanja vrše i
dalje i uvek se otkriva nešto novo.
Hoćemo li dalje? Vodim vas do još jednog skriveng bisera
Zlatiborskog okruga. Na samo 25 km od centra Zlatibora, na Gostiljskoj reci
ispred ušća u reku Katušnicu, ušuškao se jedan od najviših prirodnih vodopada u
Srbiji, vodopad Gostilje ili Gostiljski vodopadi, kako vam volja. Bučna vodena
stihija obrušava se sa krečnjačke litice, sa visine od 22 m i poput vodene
zavese formira jedinstveni prizor i odmor za sva čula. Na ovom mestu ne znate
šta je stres. Ne znate da postoji nervoza ili negativne misli. Na ovom mestu
bujica vode sve što ne valja u treptaju oka odnese.. i nikad više ne vrati. Dobro,
nerviraju vas samo ljudi što ne mogu da se sklone sa tog kamena koji mi se baš
dopao.. i mnogo se lepo vidi vodopad.. i možeš i da ga dotakneš i... Ivana, ne
budi gunđalo! 😃
Predeo oko vodopada je fino uređen, sa stazicama, klupicama i ima čak i manje dečije igralište. Ono što mi se posebno dopalo jeste što nizvodno od vodopada, kako se stazom spuštate na dole, imate i nekoliko manjih koji se u vidu slapova stvaraju celom dužinom tog toka. Ovo ne smete zaobići ako planirate posetu Zlatiboru! Ono što je važno jeste da je radno vreme vodopada u letnjem periodu od 9h do 20h, dok je u zimskom od 9h do 16h. Karte se kupuju na samom ulazu i koštaju 150din za odrasle, a za decu od 6 do 14 godina karta je 100 dinara.
Mislite da je ovom danu i obilaženju došao kraj? Pa ne rekoh
vam ja malo pre da imam sjajan plan. Ok, sad možete da se onesvestite, ako već
niste. 😃 Šalu na stranu, nama je posle ovog obilaska trebao kratak predah. Skoknuli
smo u restoran da nešto prezalogajimo, odmah tik uz vodopad, do restorana Gostiljskog
vrela. Pored odlične hrane, oduševio me je pogled! I ono zelenilo i boje.. i
ona brda.. Teško da to rečima mogu opisati.
O hrani na ovom putovanju vam neću puno pisati, pošto je, ono što je najlepše, meni trajno zabranjeno da probam, pa samo očima mogu da jedem.. Ali svakako probajte komplet lepinju za koju kažu da nigde nećete probati lepšu. Probajte pa mi javite.
Dosta odmora, idemo dalje! „Gde te nađoh tako nenormalno
energičnu..“ Ovo ja čitam misli mom dragom.
Nego, vodim vas u muzej na otvorenom „Staro selo Sirogojno“ koje se nalazi na oko 26 km od centra Zlatibora. Ono što je jako bitno i ne smete pogrešiti kao mi, je da u Google maps-u ukucate ovaj pravi naziv, a ne da poput nas ukucate samo Sirogojno jer ćete u suprotnom, onako, sasvim slučajno ulaziti ljudima na posede pa će vas malo čudnije gledati. 😃 Ništa strašno, bili su jako fini.
Muzej prikazuje način života zlatiborskog okruga u drugoj polovini 19. veka i početkom dvadesetog. Ceo muzejski lokalitet počeo je sa izgradnjom osamdesetih godina i to prenošenjem autentičnih objekata narodnog graditeljstva i zanatskih radionica u blizini crkve posvećene svetim apostolima Petru i Pavlu. Ono što se meni posebno dopalo, jeste što u svaku od ovih kućica može da se uđe i da se na licu mesta upoznate sa pređašnjim načinom života. A priroda oko vas je nestvarna! Borovi na sve strane, čist i najsvežiji vazduh.. verujte da na trenutke nismo imali dodirnih tačaka sa realnošću. Vratilo nas je u neko davno zaboravljeno vreme, koje poznajemo samo iz priča naših pradedova i prabaka. Ne bih vam ponaosob pričala o svakoj kućici, pozivam vas da Muzej obavezno posetite ukoliko se nađete u blizini.
Kako je ovaj lokalitet stavljen pod zaštitu i proglašen za kulturno dobro od izuzetnog značaja, velika je pažnja posvećena očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa, narodnih običaja i oživljavanje starih zanata. Za samo 150 dinara, koliko košta ulaznica, vratićete se bogatiji za jedno predivno iskustvo koje se ne može preneti čak ni u ovom mom piskaranju. Ovo putovanje nam je stvarno jedan miks prirode i zdravlja, u koje se vešto ukrštaju neki elementi iz davne prošlosti.
Mislim da je za danas dosta obilazaka. Narednog dana smo
naravno odmarali jer smo bili kao pokošeni. Pa dobro, nekad umem i ja da se
onesvestim od umora, priznajem. Ali to kratko traje. A i kiša koja nije
prestajala da pada baš nije išla u korist. Pf.. Next day!
Ajmo na noge lagane, čekaju nas danas nove avanture, ništa
manje naporne, naravno, pa zar me ne poznajete 😃
Po preporuci jednog travel bloggera, krenuli smo u obilazak Prerasta, čuda prirode koje jedino ovde na Zlatiboru možete naći u Zapadnoj Srbiji. Nama iz Istočne Srbije Prerasti nisu nepoznanica, jer se i u našem kraju mogu videti, ali svakako mi je bilo interesanto da ih posetimo.
Nije turizam samo obilazak tamo nekog lokaliteta. Nije samo
prirodna atrakcija ili pak skrivena tajna. Turizam je i gostoprimstvo, običaji
i kultura jednog naroda. Čašica razgovora i razmena zanimljivih priča. Je lʹ vam sad jasno otkud tolika
moja ljubav prema putovanjima i obilascima, koja se trudim da prenesem ovim
škrabanjem? Putovanja su ulaganja u uspomene, a uspomene su bogatstvo jednog
života.
Ako ste mislili da je tu kraj putešestvijama.. kraj se ni ne nazire! 😃 Nakon Prerasta, otišli smo do Tornika, najvišeg vrha Zlatibora.
Ski centar Tornik nalazi se na samo 9 km od centra Zlatibora, na nadmorskoj visini od 1.110 do 1.490 m. Sjajno mesto za ljubitelje skijanja, pokriven čak i sistemom za veštačko osnežavanje, tako da uživanje u omiljenom sportu više ne zavisi od vremenskih uslova. Tornik je otvoren za pocetioce i u letnjoj sezoni kada možete uživati u panoramskoj vožnji žičarom, multifunkcionalnim sportkim terenima, terenu za mini golf, tjubing stazi, kao i adrenalinskim sadržajima. Takođe, uređene su staze za planinski biciklizam, a bicikle možete iznajmiti upravo ovde. Pošto je naša poseta bila u oktobru, uživali smo u šetnji i svežem vazduhu sa nadom da ću ovde ponovo doći i oprobam se u ski avanturama. Hoću, pa makar i noge polomila. 😃
U povratku, na pola puta od Tornika do Zlatibora, naišli smo
na Ribničko jezero okruženo
četinarima. Mogu samo da zamislim koliko ovo nestvarno izgleda kada snežni
pokrivač prekrije ove predele. Moraću da proverim. 😊
Ovo veštačko jezero nastalo je 1971. godine, pregrađivanjem reke Crni Rzav kod
Ribnice, kako bi se naselja Čajetine i Kraljeve vode snabdevale vodom. Jezero
je dugo 2 km i voda je jako tamna, mahom zbog tamnog kamena kojim je prekriveno
dno. Već sam vam rekla da ćete, na putu do određenih lokaliteta, uživati u
sjajnim prizorima. Priroda je ovde stvarno iscrtala takve predele koji prosto
oduzimaju dah. Šteta je da ljudska ruka to uništi. Nadam se da se do sledeće
naše posete neće mnogo izmeniti.
Ono što je svako nezaobilazno, ukoliko uživate u odmoru na Zlatiboru, jeste šetnja do Spomenika na Šumatnom brdu, udaljeno samo 5 km od centra. Mesto gde ćete videti najlepše zalaske sunca i uživati u najčistijem vazduhu, na visini od koje se meni uvek manta po glavi. 😃
Spomenik na brdu posvećen je streljanim partizanskim ranjenicima na Kraljevim vodama i Palisadu 1941. godine. Na spomeniku su ispisani i stihovi najpoznatijeg pesnika Vaska Pope: „Ne dam ovo Sunca u očima, ne dam ovo hleba na dlanu“. Do Spomenika smo nekoliko puta prošetali i uživali u prirodi.. u tišini baš i ne, jer je ovo jako popularno mesto i maltene uvek vri od ljudi.Ovom avanturom zatvaram poglavlje o Zlatiboru. Ali samo na
kratko, jer se naše avanture nisu ovde završile. Ali o tome detaljnije u nekom
drugom tekstu. Ako me ovaj čovek posle ovog putovanja nije poslao do djavola,
neće nikada. Mora da sam ovu ljubav prema putovanjima i na njega baš, ono baš
prenela. Pa verujte, ne mogu biti srećnija!
Comments
Post a Comment