Opraštam ti Zlatiborske zore

„Op ra štam ti Zlatiborske zore, mesečinu iznaad trtrtrtrtr... “ Zdravo ljudi, jesam li vam nedostajala? 😃 Počela sam vrlo raspevano ovaj tekst. A kako i ne bih posle odmora! Ma jesu li to moja pluća konačno dočekala da udahnu čist vazduh? 😃 Pitam se kako li sam uopšte disala pre ovoga! Elem, kao što možete naslutiti, bili smo na našoj najpoznatijoj planini, na talasastom dragulju u Zapadnoj Srbiji. Verujte, fantastični su ovi odmori i u oktobru, kad vam kažem! Uvek je pravo vreme za Zlatibor!

Jao, od čega krenuti.. Deset dana špartanja, obilazaka, pentranja, spuštanja, valjanja po travi, trčanja po livadi, bežanja od vu.. A ne, to ću sačuvati za kasnije. 😃 Bio je ovo baš jedan, onako, aktivan odmor. Toliko aktivan da smo oboje popadali kad smo se vratili kući i borili se sa baš jakom prehladom. Neko mi reče da to nije prehlada, već da to planina „čisti“ organizam i sve ono što nije valjalo. Ko će ga znati.. ali bićemo optimistični. Pošto smo toliko mesta obišli, potrudiću se da u najkraćim crtama (ma koga ja to lažem😃) opišem sve, ali bukvalno sve što smo videli, čuli, saznali, istraživali.. pa možda i vas inspirišem da krenete našim stopama. Ali ne morate baš našim avanturama. 😃 No, da krenemo.

Put do Zlatibora nam nije toliko teško pao koliko sam mislila, s obzirom da nas od Kladova deli oko 6h vožnje, tačnije 400 km. Na jednoj deonici, na samom ulazu na Zlatibor, u toku su radovi na putu koji će se, verujem, brzo završiti. Imali smo sreće, pa nije bilo zastoja u našoj traci, ali zato u suprotnoj.. bolje da ćutim i ne bih im bila u koži.

Počeću priču od našeg smeštaja. Pošto smo mi jedan od onih parova koji se retko oslanja na pomoć (u to ne računam pomoć Gugla), put do smeštaja nam je bio prava avantura. Oslonili smo se na Google mapu koja nas je dobrih 30 minuta baš vešto vrtela u krug. Iako su nas već pripremili da je Zlatibor trenutno jedno veliko gradilište, nisam nekako želela da poverujem u to dok se i sama, jelte, ne uverim. Pa nije ni čudo kako je i Google pobrkao lončiće! Ko bi se u ovom haosu snašao!😃 Šalu na stranu, odnosno kad je već vrag odneo šalu, pozvali smo vlasnicu apartmana koja nas je preko telefona uputila do tačne adrese. Prvo što sam pomislila.. Ako ovo nije kao sa onog snimka što sam videla, ja odoh nazad! Međutim, prizor je bio božanstven, lokacija boli glava! Zgradica sa apartmanima, ušuškana u uličici koju čuvaju visoki borovi drvoredi, izgledala je kao da smo upravo zakoračili u oazu mira. Ipak nije sve posečeno i baš u tom delu nije bilo gradnje.. O hvala ti živote, došla sam na odmor za Boga miloga, ne opet u gužvu i buku. Tetka Rada nas je dočekala u toplom i prijatnom apartmanu, uputila u okolinu, poželela divan odmor (ha, odmor! Da si Saške znao šta ti se sprema 😃) i da je tu šta god da nam zatreba.

Pošto smo jako kasno stigli, rešili smo da pročešljamo okolinu i spustimo se do centra od čega nas deli svega 10ak minuta pešačenja od smeštaja. Da li treba da kažem da ja uopšte nisam mogla da se setim gde je centar. Da lʹ levo ili desno.. Ma pravo! A da pitaš opet Gugl, mada ni njemu više ne verujem. Ljudi moji.. Pa tamo više ništa nije isto. Jeste da sam poslednji put bila pre, pa recimo 7-8 godina, ali za ovoliku promenu nisam bila spremna. Pamtim šetalište oko jezera, koje trenutno ne postoji. Pamtim drvorede, čist vazduh i neku veselu graju ljudi. Sad mi se čini kao da sam iz grada i gužve pobegla opet u grad i gužvu. No, da ne kudim previše. Bolje da prespavam i pustim da se slegne.. Pa nije Zlatibor samo centar!

Moj plan obilazaka je bio ubitačan, da se prosto čovek upita da lʹ odmah da zaplače ili da to ostavi za kasnije. Ili da se možda onesvesti! 😃 Šalu na stranu, naš prvi obilazak je išao ovim redom: Stopića pećina, vodopad Gostilje, pa etno selo Sirogojno. Dosta sam istraživala i do svih ovih lokaliteta vodi isti put, s tim što se malo vrtite u krug. 😊 Verujte mi, to je tek doživljaj! Nestvarni predeli, božanstvene lepote, visoki borovi i jele, drvene kućice razbacane po pašnjacima, krda ovaca i krava i po koji konj su se savršeno uklopili u ambijent. Neću previše dužiti o ovome. Ta lepota se ne može rečima opisati, ali fotografije vas mogu lako teleportovati.





Prvo stajalište, odnosno obilazak nam je bio do Stopića pećine. Pećna je od centra Zlatibora udaljena svega 19 km i sa glavnog puta Zlatibor - Sirogojno, lako ćete uočiti tablu sa oznakom koja vas vodi uređenom stazom do same pećine. Put vas vodi, u stvari, do parkinga gde će vas jedan fin gospodin uputiti dalje. Do pećine se stiže obeleženom stazom kroz šumicu i kako se budete spuštali, čim budete videli grandiozni ulazni otvor visine 18 metara i širine 35 metara.. tu ste! Sa desne strane od ulaza se nalazi pult na kome možete kupiti kartu od 250 dinara za odrasle i 150 din za decu od 7 do 15 godina.



Pećina je, inače, dobila naziv po zaseoku Stopići i kao jedna od dvadesetak najvećih u Srbiji, proglašena je Spomenikom prirode prve kategorije. Prve zapise o pećini imamo u Zapisniku Srpskog geološkog društva iz 1901.godine, dok je prva spelološka istraživanja uradio poznati srpski naučnik i osnivač Srpskog geografskog društva, Jovan Cvijić. Stopića pećina je rečna pećina koja, pored ovog impozantnog ulaza, ima nekoliko sjajnih delova koje ćete obići, kao što su otvori na tavanici (dugure), siparska kupa „Pseće groblje“, vodopad „Izvor života“ i niz bigrenih kada, koje su nastale taloženjem krečnjaka. U njima se nakuplja voda i kaskadno se preliva iz kada, stvarajući slapove. Pošto kiša nije bilo, u ovom prizoru ćemo uživati drugi put.

Iako mi ovo nije prva poseta nekoj pećini, mene je fascinirala i sigurno ćemo ponovo doći. To su nas savetovali, jer se istraživanja vrše i dalje i uvek se otkriva nešto novo.

Hoćemo li dalje? Vodim vas do još jednog skriveng bisera Zlatiborskog okruga. Na samo 25 km od centra Zlatibora, na Gostiljskoj reci ispred ušća u reku Katušnicu, ušuškao se jedan od najviših prirodnih vodopada u Srbiji, vodopad Gostilje ili Gostiljski vodopadi, kako vam volja. Bučna vodena stihija obrušava se sa krečnjačke litice, sa visine od 22 m i poput vodene zavese formira jedinstveni prizor i odmor za sva čula. Na ovom mestu ne znate šta je stres. Ne znate da postoji nervoza ili negativne misli. Na ovom mestu bujica vode sve što ne valja u treptaju oka odnese.. i nikad više ne vrati. Dobro, nerviraju vas samo ljudi što ne mogu da se sklone sa tog kamena koji mi se baš dopao.. i mnogo se lepo vidi vodopad.. i možeš i da ga dotakneš i... Ivana, ne budi gunđalo! 😃




Predeo oko vodopada je fino uređen, sa stazicama, klupicama i ima čak i manje dečije igralište. Ono što mi se posebno dopalo jeste što nizvodno od vodopada, kako se stazom spuštate na dole, imate i nekoliko manjih koji se u vidu slapova stvaraju celom dužinom tog toka. Ovo ne smete zaobići ako planirate posetu Zlatiboru! Ono što je važno jeste da je radno vreme vodopada u letnjem periodu od 9h do 20h, dok je u zimskom od 9h do 16h. Karte se kupuju na samom ulazu i koštaju 150din za odrasle, a za decu od 6 do 14 godina karta je 100 dinara.



Mislite da je ovom danu i obilaženju došao kraj? Pa ne rekoh vam ja malo pre da imam sjajan plan. Ok, sad možete da se onesvestite, ako već niste. 😃 Šalu na stranu, nama je posle ovog obilaska trebao kratak predah. Skoknuli smo u restoran da nešto prezalogajimo, odmah tik uz vodopad, do restorana Gostiljskog vrela. Pored odlične hrane, oduševio me je pogled! I ono zelenilo i boje.. i ona brda.. Teško da to rečima mogu opisati.

O hrani na ovom putovanju vam neću puno pisati, pošto je, ono što je najlepše, meni trajno zabranjeno da probam, pa samo očima mogu da jedem.. Ali svakako probajte komplet lepinju za koju kažu da nigde nećete probati lepšu. Probajte pa mi javite.

Dosta odmora, idemo dalje! „Gde te nađoh tako nenormalno energičnu..“ Ovo ja čitam misli mom dragom.

Nego, vodim vas u muzej na otvorenom „Staro selo Sirogojno“ koje se nalazi na oko 26 km od centra Zlatibora. Ono što je jako bitno i ne smete pogrešiti kao mi, je da u Google maps-u ukucate ovaj pravi naziv, a ne da poput nas ukucate samo Sirogojno jer ćete u suprotnom, onako, sasvim slučajno ulaziti ljudima na posede pa će vas malo čudnije gledati. 😃 Ništa strašno, bili su jako fini.




Muzej prikazuje način života zlatiborskog okruga u drugoj polovini 19. veka i početkom dvadesetog. Ceo muzejski lokalitet počeo je sa izgradnjom osamdesetih godina i to prenošenjem autentičnih objekata narodnog graditeljstva i zanatskih radionica u blizini crkve posvećene svetim apostolima Petru i Pavlu. Ono što se meni posebno dopalo, jeste što u svaku od ovih kućica može da se uđe i da se na licu mesta upoznate sa pređašnjim načinom života. A priroda oko vas je nestvarna! Borovi na sve strane, čist i najsvežiji vazduh.. verujte da na trenutke nismo imali dodirnih tačaka sa realnošću. Vratilo nas je u neko davno zaboravljeno vreme, koje poznajemo samo iz priča naših pradedova i prabaka. Ne bih vam ponaosob pričala o svakoj kućici, pozivam vas da Muzej obavezno posetite ukoliko se nađete u blizini. 





Kako je ovaj lokalitet stavljen pod zaštitu i proglašen za kulturno dobro od izuzetnog značaja, velika je pažnja posvećena očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa, narodnih običaja i oživljavanje starih zanata. Za samo 150 dinara, koliko košta ulaznica, vratićete se bogatiji za jedno predivno iskustvo koje se ne može preneti čak ni u ovom mom piskaranju. Ovo putovanje nam je stvarno jedan miks prirode i zdravlja, u koje se vešto ukrštaju neki elementi iz davne prošlosti.

Mislim da je za danas dosta obilazaka. Narednog dana smo naravno odmarali jer smo bili kao pokošeni. Pa dobro, nekad umem i ja da se onesvestim od umora, priznajem. Ali to kratko traje. A i kiša koja nije prestajala da pada baš nije išla u korist. Pf.. Next day!

Ajmo na noge lagane, čekaju nas danas nove avanture, ništa manje naporne, naravno, pa zar me ne poznajete 😃

Po preporuci jednog travel bloggera, krenuli smo u obilazak Prerasta, čuda prirode koje jedino ovde na Zlatiboru možete naći u Zapadnoj Srbiji. Nama iz Istočne Srbije Prerasti nisu nepoznanica, jer se i u našem kraju mogu videti, ali svakako mi je bilo interesanto da ih posetimo. 





Ova Prerast se nalazi u selu Dobroselica, na oko 23 km od centra Zlatibora i na Google mapi je savršeno obeleženo i stiže se vrlo lako. Od Dobroselice do Prerasta ima svega 1 km vožnje asfaltiranim putem do bukvalno samog lokaliteta. Za one koje ne znaju, Prerast je, u stvari, prirodni most koji nastaje obrušavanjem pećinskih tavanica iznad vodenog toka. Ovaj prirodni fenomen u Dobroselici dugačak je oko 50 m i visok čak 15 m. Ogrooomna kamena gromada pored koje sam ja izgledala kao palčica. Pošto je prethodnog dana kiša lila ceo dan, a temperatura bila sve niža, putevi su bili jako klizavi i maltene se uopšte nisu ni osušili. Put do Prerasta je jako strm. Jako! Kao da se spuštanjem dešava pravo propadanje. Ja sam naravno bila toliko zauzeta fotografisanjem prirode, da uopšte nisam obratila pažnju na to da smo mogli lagano i da proklizamo autom. Srećom, moj životni saputnik je tu da vodi računa i mene spašava od neugodnih situacija. Hm. Ako ste pratili moje instagram objave, ostala sam vam dužna jednu priču. Na od prilike 300 m do Prerasta, kod prve kućice, parkirali smo auto i krenuli da se spuštamo pešaka, ne želeći više da rizikujemo. S obzirom da je bio jako tmuran dan, delovalo je kao da spuštanjem ulazimo u najmračniji deo šume gde se nebo maltene više neće videti. Moje oduševljenje, praćeno krikom, kad sam ugledala Prerasti prekinuo je Sasin prek pogled i naređenje da budem tiha. Dobroo, biću tiha (Ne čujete da šapućem trenutno 😃), samo ne razumem zašto. Kao i uvek, opčinjena mestima koje obilazim, zauzeta fotografisanjem i čitanjem na tabli o lokalitetima, uopšte nisam registrovala sve jače odjeke nekog, rekla bih zavijanja. Saša je „naredio“ pokret, jer jelte, šta još treba da se zadržavamo, pa sam kao dete koje kad nešto zgreši, krenula ćutke za njim da se penjem do auta. S obzirom da smo bili sami, samcati na ovom mestu, a ono zavijanje je postajalo sve jače, moram priznati da me je neka jeza prošla kao u onim najstrašnijim filmovima koje kategorički odbijam da gledam, jer odmah prekrijem oči. „Ono zavijanje“ je postajalo sve jače.. I dalje ćutke, sa dušom u nosu, nastavljam da se penjem i vidim Sašu koji se hvata za prvi kamen koji mu se našao na putu. Ma nije to ništa, to vetar fijuče.. tešim se dok mi se strah uvlači u kosti. Pentrajući se dalje, počinjem da se osvrćem oko sebe i konstatujem da vetar uopšte ni ne duva, samo osećam oštar planinski vazduh koji se uvukao u pluća i ometa mi disanje. Je lʹ rekoh ja na početku koliko je ovde strmo? Hvata se Saša za najveći štap.. To je to, mora da su vukovi.. A? Vukovi? Pa je ne mogu da hodam, a kamoli da trčim! Auu, a šta ako je čopor!? Gotovo, već sam se rastavljala sa životom.. Bar će reći, umrla je radeći ono što voli, obilazeći turističke atrakcije. U tim mislima o mojoj „strašnoj sudbini“, prekinuo me je Sašin glas koji govori „A ipak je pas na onoj strani brda“. Pas? Pas, kažeš? Zbog psa sam ja već vaskrsla u mislima, pitam? 😄 Što od straha, oštrog vazduha, ovog puta je Ivana uzviknula STOP! Čekaj, čoveče, da dodjem do daha! Trudeći se da smirim disanje, nisam ni spazila da nas jedan čovek već neko vreme posmatra, smeškajući se u svoj brk. „Zdravo živo došljaci, šta vas navede u moj kraj?“ Sudbina ili šta već, auto nam je bio parkiran tik ispred njegove kuće. Saznali smo da čovek svoje dane u penziji provodi baš ovde, čuvajući i gajeći nekoliko ovaca, tek toliko da preživi. Živi od prirode, čistog vazduha, a po tome kako izgleda, verujem da su mu bolesti nepoznanica. Šta više čoveku treba?

Nije turizam samo obilazak tamo nekog lokaliteta. Nije samo prirodna atrakcija ili pak skrivena tajna. Turizam je i gostoprimstvo, običaji i kultura jednog naroda. Čašica razgovora i razmena zanimljivih priča. Je lʹ vam sad jasno otkud tolika moja ljubav prema putovanjima i obilascima, koja se trudim da prenesem ovim škrabanjem? Putovanja su ulaganja u uspomene, a uspomene su bogatstvo jednog života.

Ako ste mislili da je tu kraj putešestvijama.. kraj se ni ne nazire! 😃 Nakon Prerasta, otišli smo do Tornika, najvišeg vrha Zlatibora. 

Ski centar Tornik nalazi se na samo 9 km od centra Zlatibora, na nadmorskoj visini od 1.110 do 1.490 m. Sjajno mesto za ljubitelje skijanja, pokriven čak i sistemom za veštačko osnežavanje, tako da uživanje u omiljenom sportu više ne zavisi od vremenskih uslova. Tornik je otvoren za pocetioce i u letnjoj sezoni kada možete uživati u panoramskoj vožnji žičarom, multifunkcionalnim sportkim terenima, terenu za mini golf, tjubing stazi, kao i adrenalinskim sadržajima. Takođe, uređene su staze za planinski biciklizam, a bicikle možete iznajmiti upravo ovde. Pošto je naša poseta bila u oktobru, uživali smo u šetnji i svežem vazduhu sa nadom da ću ovde ponovo doći i oprobam se u ski avanturama. Hoću, pa makar i noge polomila. 😃

U povratku, na pola puta od Tornika do Zlatibora, naišli smo na Ribničko jezero okruženo četinarima. Mogu samo da zamislim koliko ovo nestvarno izgleda kada snežni pokrivač prekrije ove predele. Moraću da proverim. 😊 Ovo veštačko jezero nastalo je 1971. godine, pregrađivanjem reke Crni Rzav kod Ribnice, kako bi se naselja Čajetine i Kraljeve vode snabdevale vodom. Jezero je dugo 2 km i voda je jako tamna, mahom zbog tamnog kamena kojim je prekriveno dno. Već sam vam rekla da ćete, na putu do određenih lokaliteta, uživati u sjajnim prizorima. Priroda je ovde stvarno iscrtala takve predele koji prosto oduzimaju dah. Šteta je da ljudska ruka to uništi. Nadam se da se do sledeće naše posete neće mnogo izmeniti.



Ono što je svako nezaobilazno, ukoliko uživate u odmoru na Zlatiboru, jeste šetnja do Spomenika na Šumatnom brdu, udaljeno samo 5 km od centra. Mesto gde ćete videti najlepše zalaske sunca i uživati u najčistijem vazduhu, na visini od koje se meni uvek manta po glavi. 😃

Spomenik na brdu posvećen je streljanim partizanskim ranjenicima na Kraljevim vodama i Palisadu 1941. godine. Na spomeniku su ispisani i stihovi najpoznatijeg pesnika Vaska Pope: „Ne dam ovo Sunca u očima, ne dam ovo hleba na dlanu“. Do Spomenika smo nekoliko puta prošetali i uživali u prirodi.. u tišini baš i ne, jer je ovo jako popularno mesto i maltene uvek vri od ljudi. 


I tako sam se ja jednom prilikom opuštala na drvenoj ležaljci, odmarala mozak u sjajnom u pogledu na talasasta brda, slušala čavrljanja jednog sredovečnog para.. a moj Saša je za to vreme bio prava atrakcija ljudima, jer je čak i na ovom mestu, kao veliki ljubitelj golubova, uspeo da izvodi vratolomije, ne bi li uhvatio jednog koji se, jelte, razlikuje od ovih regularnih koje mi obični smrtnici poznajemo. „Pa pogledaj, ima čak i prsten!“ Vidim, ali ne vidim šta bi mene nateralo da se maknem sa ove udobne ležaljke. Sreća pa mi nije zatražio da ga „usvojimo“, samo ga je nahranio. Duša jedna dobra. 😃

Ovom avanturom zatvaram poglavlje o Zlatiboru. Ali samo na kratko, jer se naše avanture nisu ovde završile. Ali o tome detaljnije u nekom drugom tekstu. Ako me ovaj čovek posle ovog putovanja nije poslao do djavola, neće nikada. Mora da sam ovu ljubav prema putovanjima i na njega baš, ono baš prenela. Pa verujte, ne mogu biti srećnija!


Comments

Popular posts from this blog

Romale, Romuli samo to reci mi..

Zlatibore pitaj Taru..